Autorka, kantautorka i prepoznatljiv glas domaće muzičke scene, Vanja Mišić, objavila je novi singl pod nazivom “Tvoje ruke” — emotivnu i iskrenu pjesmu koja je već na prvo slušanje osvojila publiku. Sa Vanjom smo razgovarali o nastanku pjesme, kreativnom procesu i njenom pogledu na savremenu muzičku scenu.
Tvoj novi singl “Tvoje ruke” upravo je objavljen — kako je pjesma nastala i šta te inspirisalo da je napišeš?
Vanja:
Pjesma je nastala doslovno u jednom danu, ali je prošao prilično dug period od tog prvog demo snimka koji je nastao u mojoj sobi pa do samog finala koji ste mogli da čujete prije nekoliko dana. Tog dana nije bilo nekog posebnog kreativnog okidača, pjesma se prosto desila. Govorila sam često o tome kako je specifičan način mog kreativnog procesa, jer, na moju žalost, ne spadam u onaj red kreativaca koji rade mjesecima na nekoj ideji dok je ne pretvore u pjesmu. Meni pjesma sama dođe, prosto samo stavim ruke na klavir i tekst ide sam. Upravo ta emocija koja se desi ostane do samog kraja, jer se poslije radi samo na aranžmanu, a dio oko muzike i teksta ostane onakav kakav je bio od samog početka.
Pjesma zvuči vrlo lično i emotivno — da li pišeš iz ličnog iskustva ili više kao posmatrač osjećanja?
Vanja:
Rekla bih da je ova pjesma tipična introspekcija. Dosta preispitivanja i ličnog rasta je prethodilo ovoj pjesmi, tako da je definitivno u pitanju lično iskustvo.
Kako bi opisala njen zvuk i produkciju u odnosu na tvoje ranije singlove?
Vanja:
I zvuk i produkcija se dosta razlikuju od mojih prethodnih pjesama, ali mislim da je ostao onaj pečat po kojem me ljudi prepoznaju. Sam proces je tekao dosta drugačije jer sam ovoga puta demo napravila sama na laptopu a onda ga slala producentu Milovanu Boškoviću na “uljepšavanje”. Odsvirala sam klavijature kao i bas dionicu, otpjevala vokal i prateće za ideju, a onda sam ga naknadno snimala u studiju u Beogradu. Stalo mi je da su vokali “živi” kao i truba koja je odsvirana na pjesmi, što se mene tiče maestralno, donijela je posebnu magiju ovoj pjesmi.
Koliko ti je važno da zadržiš autorski pečat u svakoj pjesmi?
Vanja:
Mislim da je to najvažnije. Iako u ovom moru hiperprodukcije ne postoji šansa da tvoja muzika ne zaliči makar malo na nekog izvođača, pa taman on bio sa nekog drugog meridijana, mislim da mora postojati ta glavna emocija koja te odvaja od ostalih i zbog koje te ljudi pamte i prepoznaju. Uostalom, muzika i jeste osjećaj na kraju krajeva, i ja na taj način biram šta ću da slušam.
Šta te vodi kroz autorski proces — emocija, trenutak ili potreba da nešto kažeš?
Vanja:
Mislim da je u pitanju spoj svega nabrojanog, prvo se desi emocija, pa potreba da je pretvoriš u muziku pa trenutak. Trenutak u kojem zapravo uspijem da verbalizujem emociju, a kasnije je i transponujem u muziku.
Kako se tvoj muzički stil razvijao od prvih pjesama poput “Prstima” i “Poslije ljubavi” do današnjih izdanja?
Vanja:
Stil se razvijao uporedo sa mnom kao ličnošću i osobom. Nisam nikad pretjerano razmišljala da li je to i koliko drugačije, pjesme se dese jer su produkt mojih unutrašnjih previranja. Nekad ta previranja zvuče kao “Poslije ljubavi”, a nekad kao “Tvoje ruke”. Ko zna šta donosi naredna godina muzički.
Kako publika reaguje na tvoju muziku danas u poređenju s periodom kada si tek započinjala karijeru?
Vanja:
Dobila sam utisak da su se ljudi poželjeli moje muzike, bar prema ovim prvim reakcijama koje sam dobila. Ono što me posebno raduje jeste što su tu i neki novi ljudi koji su se tek sad zbog ovog singla upoznali s mojim ranijim radom. Ne kažem da sam kalkulisala s prethodnim pjesama, ali kada je 5 ili 6 ili 7 ljudi uključeno u jednu pjesmu svi donesu neku svoju energiju, ideju ili dio ličnosti. I to je u redu. Ova pjesma se razlikuje i prema tome što sam je dosta sebično uljuljkavala u svoje naručje sve do samog studijskog rada kada su je svojim idejama boljom učinili Sanja Zelić, Jovan Antić i Milovan Bošković.
Šta te trenutno najviše inspiriše — muzika drugih, ljudi oko tebe, svakodnevne priče?
Vanja:
Trenutno se trudim da uživam u ovome što sam napravila i u ljubavi i reakcijama koje dobijam od ljudi. Mislim da će mi to biti vjetar u leđa za rad na pjesama koje tek dolaze.
Kako vidiš domaću muzičku scenu danas, posebno kad je riječ o izvođačima koji pišu autorske pjesme?
Vanja:
Domaća muzička scena je vječna tema, bilo da su u pitanju ozbiljne debate (kojih je najmanje), neposredni razgovori ili priča za šankom. Ima mnogo ljudi koji se trude, koji rade na svojoj muzici i svakom od njih treba odati poštovanje i priznanje. Problem nastaje u onom trenutku kad se pjesma plasira, šta dalje? Ima tu pomaka i stvari su mnogo drugačije sad u odnosu na ono kada sam ja počinjala da se bavim muzikom, mnoge stvari su dostupnije – ali to ne znači da je lakše. Mnogi bendovi su premaleni da bi svirali velike festivale ili velike klubove, a preveliki da bi i uz svoju muziku morali da sviraju obrade i tu nastaje ogroman rascjep. Ja ne vidim rješenje, osim da nastavim stvarati pa šta se desi – desi. Autorstvo je često kao vožnja bicikla vezanih očiju.
Imaš li osjećaj da se publika sve više vraća autentičnoj, iskrenoj muzici?
Vanja:
Mislim da u svakoj generaciji dođe do prezasićenja onim što je u tom trenutku ekstremno popularno. Nadam se da će bar oni koji odrastaju sada da se okrenu nečem iskrenijem, ali moramo biti svjesni da publika raste i da se razvija i da mijenja svoju percepciju prema muzici. Isto tako često zaboravimo da ljudi konzumiraju muziku pasivno, slušaju je u autu dok se vraćaju s posla ili dok obavljaju svakodnevne aktivnosti i nemaju previše vremena da se upuštaju u neke duboke teme. Nekad je dovoljno da vašu pjesmu pjevuše niotkuda kada im to misli dopuste, to znači da ste ih dirnuli, makar na nekom nesvjesnom nivou.
Postoji li neki muzički san ili saradnja koju bi voljela da ostvariš u narednom periodu?
Vanja:
Moj neostvareni muzički san je saradnja s Remi. Znamo se već dugo godina i nadam se da ću napraviti pjesmu za koju ću osjetiti da je vrijeme da bude moj gost na njoj.
Kako izgleda tvoj idealan muzički trenutak — studio, nastup ili trenutak kad nastane pjesma?
Vanja:
Teško je odlučiti ali volim sve. Iako sam prilično introvertna osoba i mnogo se živahnije ponašam u studiju nego na nastupima jako volim kad osjetim da ljudi u publici zaista slušaju to što im pjevam. Nisam neko ko je od pokreta, koreografije ili neke priče na sceni, zbog čega sam često bila i kritikovana, ali jednostavno su i ljudi koji me vole pomireni s tim da neće dobiti neki energetski šou, ali hoće čistu emociju koja će im napuniti dušu.
Šta bi poručila mladim muzičarima danas?
Vanja:
Nemam neku posebnu poruku, mnogih sam se naslušala i nisam ih primijenila nikad. Samo im želim upornost, koje meni često nedostaje, i beskompromisnu ljubav prema muzici, bez koje ne vrijedi ništa.
