Postoje rifovi – i postoje momenti. Oni gitarski solo momenti koji zaustavljaju vrijeme i učine da, makar na sekund, povjeruješ da si na bini u Wembley-u. Solaže koje služe pjesmi, ali i eksplodiraju iz nje.
To su oni solo trenuci koji definišu karijere, započinju rasprave i pretvaraju tišinu u nezaboravne muzičke ekstaze.
Evo liste 25 ikoničnih gitarskih solaža koje i dalje odjekuju kroz generacije i žanrove.
Jimi Hendrix – “All Along the Watchtower”
Ovaj solo je čista kombinacija haosa i kontrole – zvučni uragan wah efekata, bendovanja i genijalnosti. Hendrix ovdje nije samo svirao gitaru – reinventovao je način na koji ona govori.
Bob Dylan, koji je napisao “All Along the Watchtower”, bio toliko oduševljen obradom Jimija Hendrixa da je počeo da u svoje nastupe uživo uključuje elemente iz Hendrixove verzije.
Eddie Van Halen – “Eruption”
Jedna riječ: revolucionarno. Tapping i ton koji i dalje tjera gitariste da da se pitaju „kako?“. 1:42 čiste vatre koja je prepravila sva pravila.
Zanimljiva činjenica o pjesmi „Eruption“ Eddieja Van Halena jeste da ona u početku nije ni bila planirana kao pjesma za album. Eddie ju je koristio samo kao vježbu za zagrijavanje u studiju, dok je producent Ted Templeman slučajno čuo kako svira i insistirao da je uvrste na debitantski album. Eddie je čak naveo da je u snimku napravio grešku pri završetku, ali su je ipak ostavili, prema objavi na Facebooku od 5. maja 2024.
David Gilmour – “Comfortably Numb”
Emocija iznad brzine. Gilmourov ton lebdi, prožet osjećajem u svakom tonu. Dokaz da suzdržanost može ostaviti utisak jednako snažno kao virtuoznost.
Ovaj solo snimljen je u jednom jedinom pokušaju. To ističe Gilmourovu improvizatorsku vještinu i sposobnost. Sama pjesma, koja je rezultat saradnje između Gilmoura i Rogera Watersa, razvila se iz demo snimka koji je Gilmour napravio za svoj solo album, a koji je Waters kasnije prilagodio za Pink Floydov album The Wall.
Slash – “November Rain”
Zapravo dva solaz Slash preuzima apsolutnu kontrolu nad pjesmom.
Legendarni gitarski solo ove pjesme u potpunosti je bio improvizovan od strane Slasha. Takođe, muzički spot, poznat po svojoj epskoj razmjeri i raskošnoj produkciji, tada je bio najskuplji ikada snimljen, sa troškom od 1,5 miliona dolara.
Randy Rhoads – “Mr. Crowley”
Neoklasična drama susreće metal preciznost. Rhoads nije samo „šredovao“ – učinio je to lijepim, opasnim i nezaboravnim.
Iako je pjesma nazvana po Aleisteru Crowleyu, izgovor prezimena Crowley u pjesmi (crau-li) nije ispravan. Prezime Aleistera Crowleyja pravilno se izgovara kao „krou-li“.
Prince – “Purple Rain”
Zadnje tri minute ove pjesme jesu solo. Sirov, improvizovan, duhovan.
Originalni naslov ove poznate pjesme bio je „Dreams“.
Brian May – “Bohemian Rhapsody”
Trideset sekundi savršene melodije. Ni previše, ni premalo.
Mercury je kasnije otkrio da je “Bohemian Rhapsody” zapravo spoj tri različite pjesme koje je on napisao a koje su objedinjene u jednu epsku kompoziciju.
Eric Clapton – “While My Guitar Gently Weeps”
Da, pjesma je od Beatles-a ali je solo pripao Eric Clapton-u.
Po izlasku, pjesma je dobila pohvale od nekoliko muzičkih kritičara. Magazin Rolling Stone rangirao je „While My Guitar Gently Weeps“ na 135. mjesto na listi „500 najvećih pjesama svih vremena“.
Tom Morello – “Like a Stone”
Morello ovdje ostaje jednostavan i emotivan, pokazujući da osjećaj govori jednako snažno kao i efekti. Lagana vatra.
Muzički spot za pjesmu „Like a Stone“ sniman u istoj kući u Los Anđelesu u kojoj je Jimi Hendrix napisao pjesmu „Purple Haze“.
Mark Knopfler – “Sultans of Swing”
Bez trzalice, bez pompe – samo osjećaj. Zvuk samopouzdanja, stila i groove-a u prstima.
Pjesma „Sultans of Swing“ bila je inspirisana pravim, ali sasvim običnim Dixieland džez bendom koji je svirao u skoro praznom pabu.
Stevie Ray Vaughan – “Texas Flood”
Nije solo – to je razgovor. SRV svira blues kao da mu gitara gori, a jedini način da je ugasi je još više nota.
Pjesma “Texas Flood” zapravo je bila obrada blues standarda koji je originalno snimio Larry Davis 1958. godine. Vaughanova verzija gotovo je udvostručila dužinu pjesme, što mu je omogućilo da pokaže svoje prepoznatljive gitarske vještine i učini pjesmu svojom. Sam album “Texas Flood” snimljen je za samo tri dana u kućnom studiju Jacksona Brownea.
Jimmy Page – “Stairway to Heaven”
Rajsko, dramatično, nezaboravno. Najvazdušastiji solo u istoriji? Vjerovatno. I to s razlogom.
Pjesma je snimana koristeći mobilni studio benda The Rolling Stones, prema izvoru The Classic Machines. Gitarski solo kasnije je snimljen u studiju izdavačke kuće Island Records.
Tony Iommi – “Paranoid”
Kratko i oštro. Jak ton i preciznost.
Masterpiece “Paranoid” napisan je za samo nekoliko minuta kao dodatak u posljednjem trenutku, kako bi se popunilo mjesto na albumu. Isprva je bila zamišljena kao pjesma za dopunu ali je postala najveći hit Black Sabbatha i jedna od najpoznatijih pjesama u heavy metal žanru.
Duane Allman – “Layla” (sa Derek and the Dominos)
Solo koji zvuči kao zaljubljivanje i slamanje u isto vrijeme.
Duane Allman svirao je sa bendom samo dvije noći. Iako je njegov rad jedan od prepoznatljivih elemenata pjesme, nikada nije bio zvanični član grupe i uglavnom je nastupao s bendom Allman Brothers Band.
Dimebag Darrell – “Floods”
Emotivna i epska solaža. Dimebegove karakteristike “at their finest.”
Legendarni gitariski riff Dimebeg je napisao još sa 17 godina, čak i prije nego što je Pantera postala poznata. Takođe, Dimebag je poznat po tome što je napravio 90-minutnu petlju završnog dijela pjesme za svoju tadašnju djevojku, Ritu Haney, koju je koristila kao uspavanku.
Johnny Marr – “How Soon Is Now?”
Solo? Tekstura? Osjećaj.
Producent John Porter smatrao je da pjesma zaslužuje da bude samostalni singl, ali bend se isprva nije slagao. Kasnije je pjesma objavljena kao singl u SAD-u i Velikoj Britaniji, postavši jedna od njihovih najpoznatijih i najtrajnijih pjesama.
Kirk Hammett – “Fade to Black”
Lekcija iz metal atmosfere – počinje mirni, završava u shreu. Putovanje kroz svjetlo i tamu u jednom solu.
Kirku Hammettu upjesmi Metallice „Fade to Black“ često koristi gitaru Les Paul zbog vintage zvuka. Ovo mu je važno i tokom nastupa uživo, gdje nastoji postići sličan zvuk kao u studijskoj verziji. Takođe, Kirk je rekao da više voli improvizovane solo dionice koje izvodi na koncertima pa čak i po cijeni povremene „pogrešne note“ koja se dogodi u spontanom izvođenju.
Richie Sambora – “Wanted Dead or Alive”
Vestern. Epski. Ikoničan. Sambora definiše najprepoznatljiviji ton osamdesetih.
Ovaj solo napisao je Sambora u podrumu svoje majke. Sama pjesma, inspirisana iscrpljujućim životom na turnejama benda, napisana je u jednom danu u saradnji između Sambore i Bon Jovija.
John Frusciante – “Scar Tissue”
Nenametljiva genijalnost. Fruscianteov slide solo kao da je sa druge planete.
Uvod na gitari zapravo je blago raštiman. Prema objašnjenju jednog korisnika na TikToku, H žica je namjerno spuštena što stvara prijatniji zvuk u kombinaciji sa ostalim žicama, naročito prilikom sviranja intervala terce u pjesmi.
Angus Young – “Highway to Hell”
Nije stvar u notama – već u stavu. Angus ne svira solo – on paradira kroz tvoje zvučnike s potpunim stavom.
Angus je smislio uvodne stihove pjesme dok je bio na pauzi u toaletu tokom probe u Miamiju, prema magazinu Guitar Player. On je otpjevao riječi „Highway to Hell“ za refren, a zatim je Bon Scott, napisao stihove za strofe.
Alex Lifeson – “Limelight”
Čist, melodičan i savršeno konstruisan. Rush solo koji balansira tehniku i osjećaj – jer oboje su bitni.
Lifesonov omiljeni solo za izvođenje uživo. Opisao ga je kao veoma emotivan dio muzike za sebe, koji odražava teme pjesme o usamljenosti i izolaciji.
Nancy Wilson – “Crazy on You”
Wilson svira razorno, s elegancijom i brzinom. Podcijenjena majstorica.
Nancy je bila jedna od prvih žena koja je stekla značajnu prepoznatljivost kao gitaristkinja u rock bendu.
Gary Moore – “Still Got the Blues”
Svaka nota zvuči kao da moli za milost. Moore nam daje ton, ukus i najčišću blues-rock emociju.
Ova pjesma označila je značajan preokret u Moore-ovom muzičkom stilu, vraćajući se svojim blues korijenima nakon perioda hard rocka. Album je također sadržavao saradnju sa legendarnim blues muzičarima Albertom Kingom i Albertom Collinsom, kao i sa Georgeom Harrisonom.
Joe Walsh – “Hotel California”
Harmonizovan, melodičan. Nije samo solo – to je dvoboj. I pitanje i odgovor.
Walshov jedinstveni stil i improvizatorski pristup zaslužni su za oštrenje zvuka Eaglesa, a njegov doprinos albumu, uključujući i solo u pjesmi „Hotel California“, bio je veoma značajan.
B.B. King – “The Thrill Is Gone”
Lucille ne vrišti – ona uzdiše. Svaki bend je priča o životu. King nije trebao brzinu – on je imao dušu.
“The Thrill Is Gone” je zapravo obrada pjesme iz 1951. godine, koju su napisali Roy Hawkins i Rick Darnell. B.B. Kingova verzija, snimljena 1969. godine, postala je njegov najuspješniji crossover hit, dostigavši 15. mjesto na Billboard Hot 100 listi. Popularnost ove pjesme pomogla je da se blues predstavi široj publici.
