Milana Kopuz, publici poznatija kao Joey, jedna je od najprepoznatljivijih muzičkih ličnosti na domaćoj sceni. Joey kao violinistkinja i vokalna solistkinja već godinama ostavlja trag na banjalučkoj i regionalnoj muzičkoj sceni. Njen rad karakteriše autentičan spoj klasične muzike, rocka i popa, a energiju sa scene nerijetko prenosi i na nove generacije muzičara. Milana Kopuz trenutno je docent na katedri za gudačke instrumente na Akademiji umjetnosti u Banjaluci.
Milana Kopuz važan je dio lokalne scene. Svojim muzičkim djelovanjem upotpunjuje i sastave Palladio String Quartet, Bandoneon Square dok je u ekipi Rock Simfonije vokal koji vas sve ostavlja bez daha.
U ovom intervjuu otvoreno govori o svojim počecima, inspiraciji, izazovima i važnosti upornosti i timskog duha u muzici.
1. Kako je započeo tvoj muzički put? Koji su bili tvoji prvi koraci?
Prve muzičke korake ostvarila sam pjevajući “Slutnju” na Đurđevdanskom festivalu 1995. godine. Budući da potičem iz muzičke porodice, odrastala sam slušajući klasičnu muziku, Bitlse, kvalitetnu rock muziku i slično. Naslijedila sam talenat od roditelja muzičara, tako da bavljenje muzikom nije bila odluka već prirodan i urođen put.
2. Šta te najviše inspiriše u muzici i koliko su tvoji uzori uticali na tvoj stil?
U muzici najviše me inspiriše zajednički rad, saradnja sa kolegama. Ne uživam u samostalnom radu koliko u grupnom muziciranju. Ne mogu reći da sam imala konkretno uzore, ali sigurno da je mnoštvo raznovrsnih izvođača iz različitih muzičkih pravaca uticalo na izgradnju mog muzičkog stila.
3. Da li više voliš rad u studiju ili nastupe uživo? Šta ti daje više energije?
Svakako da koncertno izvođenje i povratna informacija publike inspiriše i omogućava razmjenu energije u realnom vremenu. Povezanost sa publikom i kolegama na sceni iz mene izvlači najiskrenije emocije, iako ne mogu reći da nisam uživala i kroz iskustvo u studijskom radu.
4. Kako izgleda tvoja priprema za nastup? Imaš li neki ritual ili naviku koja ti pomaže?
Uvijek je neka trka, tako da uglavnom nastojim da stignem na nastup na vrijeme. Važno mi je da se naspavam i odmorim na dan koncerta, koliko mogućnosti to dozvoljavaju. A bez kvalitetne višemjesečne pripreme teško da se možemo ugodno osjećati na bilo kojem javnom nastupu. Duboko disanje može biti dobar podsjetnik da se umirimo i fokusiramo, a pravilno zagrijavanje (usviravanje, upjevavanje) svakako bi trebali biti sastavni dio procesa pripreme pred izlazak na scenu.
5. Koji nastup bi izdvojila kao jedan od najposebnijih u tvojoj karijeri?
Teško mi je izdvojiti samo jedan, ali evo nekoliko koje posebno pamtim. Prije otprilike 20 godina, združeni orkestri i horovi muzičkih akademija iz regiona, uključujući i orkestar Akademije umjetnosti iz Banjaluke, izveli su Mocartov Rekvijem u Kuturnom centru Banski dvor pod dirigentskom palicom čuvene Darinke Matić Marović. Kao srednjoškolac, imala sam veliku čast da budem sastavni dio tog projekta u kojem je učestvovalo više od 200 muzičara. Poseban osjećaj doživjela sam u Belfortu (Francuska) svirajući na trgu sa sastavom Bandoneon Square. Opuštenost i toplina francuske publike ostavili su jake utiske na mene. Jednako nezaboravno iskustvo bio je i prvi koncert Rock Simfonije u Banskom dvoru – snažna zajednička energija velikog broja izvođača, mjeseci posvećene pripreme i jasna misija koju smo svi dijelili: muzika iz srca. Taj projekat bio je ispunjen ogromnim trudom, ali i iskrenom ljubavlju prema onome što radimo.
6. Šta bi savjetovala mladima koji žele da pjevaju ili sviraju, ali nemaju dovoljno samopouzdanja?
Najvažniji preduslov za bavljenje bilo kojom vrstom umjetnosti jeste talenat. Smatram da svi mi koji nosimo muziku u sebi, osjećamo to od malih nogu. Ali polazna tačka jeste da nas sasluša stručna osoba i procijeni naš muzički sluh. Vrijedi pokušati. Samopouzdanje se gradi, a u slučaju da neko iskusan prepozna naš potencijal, uz dalje upute i posvećenost radu sigurno da se mogu postići dobri rezultati.
7. Šta je po tebi važnije u muzici — tehnika ili emocija?
Teško pitanje. Kao neko ko pjeva bez rada na vokalnoj tehnici, moram reći da je to zaista izazovno. U pjevanju me vodi isključivo emocija, ali bez tehničke osnove, teško je ostvariti tu emociju u potpunosti. U mom profesionalnom pozivu – sviranju violine – iza svakog tona stoje godine predanog rada na tehnici, a najveća emocija rađa se na samom nastupu. Tako da mogu reći da dok sviram violinu osjećam mnogo veću sigurnost i kontrolu nego kada pjevam. Za kvalitetno izvođenje, važni su i tehnika i emocija, jedno nadopunjuje drugo.
8. Kako vidiš muzičku scenu danas? Ima li mjesta za mlade bendove i nove ideje?
Za dobru ideju i mlade nade uvijek ima prostora, a ključ je u istrajnosti. Međutim, vjerujem da je za istinski razvoj i podršku ne samo novim generacijama već i muzičarima sa dugogodišnjim iskustvom neophodna veća podrška državnih institucija. Potrebno nam je više javnih pozornica, koncertnih sala i prostora za rad i napredovanje. Tek tako bi se muzička scena mogla širiti i rasti kako zaslužuje.
9. Koji bi savjet dala djeci i tinejdžerima iz Muzičkog Ateljea Rock Simfonije koji sanjaju o svom bendu?
Upornost i naravno – rad, rad i rad. Svakako što više nastupa, kroz njih istinski napredujemo. Što više snimanja procesa rada, taman da su zabilježeni telefonom, tim bolje. Kroz te snimke možemo sami sebe čuti objektivnije i korigovati svoje greške. Sami sebi smo najbolji kritičari.
10. Kada ne sviraš, kako najradije provodiš vrijeme i puniš baterije?
Gdje god da se nalazim, muzika je dobrodošla. Volim mirne trenutke provedene u krugu porodice ili prijatelja, a te trenutke najčešće prati i povezuje svirka i pjesma. Ne mogu reći da imam hobi ili omiljenu aktivnost koja ne podrazumijeva pratnju muzike.
Milana Joey Kopuz svojim radom i talentom pokazuje da muzički poziv nije samo pozornica, već i prostor za rast zajednice.
Kroz svoj kompletan muzički angažman, Joey zasigurno ostavlja trag i na publici i na generacijama koje dolaze. Njena priča je podsjetnik da su rad, emocija i podrška zajednice ključni za razvoj svakog mladog umjetnika.
