Najekscentričnija, najraznovrsnija, najtalentovanija i možda najpretencioznija ličnost na sceni. Njegovo stvaralaštvo prkosilo je kategorizaciji, kombinujući različite stilove – često unutar iste pesme. Bilo da je snimao sa Mothers of Invention ili Londonskim simfonijskim orkestrom, bio je neumorno inovativan. Među njegovim slavnim fanovima su Met Groening (The Simpsons), Djuk Elington, Dejvid Bouvi (koji je naterao svoj bend da obrađuje Zapine pesme), kao i naša aktuelna kraljica čudne pop muzike Lejdi Gaga. Njegova spektakularna karijera, prikazana u fascinantnom dokumentarcu Aleksa Wintera pod nazivom jednostavno Zappa, predstavlja jedinstvenu lekciju o važnosti da budemo neobični.
“U svijetu Franka Zappe se dešava nešto drugačije od uobičajene pobune rock-zvijezde ili psihodelične otkrivenosti. To je mnogo smješnije, neka vrsta dadaizma — ali vrlo visoke kvalitete. Imao je toliko talenta da je to prkosilo svemu,“ – Brus Bikford u dokumentarcu o Zappi.
U nastavku prenosimo intervju sa Frankom Zappom: “Majka svih intervjua: Zappa o muzici i društvu”
Autor: Florindo Volpacchio
Ovaj telefonski intervju obavljen je 16. maja 1991. Frank Zappa je nedavno objavio svoju kandidaturu za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Volpacchio: Govoreći o bečkoj školi, da li smatrate da je kolaps funkcionalne tonalnosti i uobičajenog takta najvažniji razvoj u savremenoj muzici?
Zappa: Ne. Najvažniji razvoj u savremenoj muzici je to što je muzika postala biznis… Došli ste do tačke gdje ne možete samo sjesti i pisati zato što znate kako i volite to raditi, i na kraju će neko slušati jer voli da sluša, a možda će neko i odsvirati jer želi da svira. To je nestalo. Svako ko komponuje danas mora da se nosi sa mehanikama muzičke industrije, posebno kakva je ona u američkom društvu, i to jako utiče na ono što pišete. Na primjer, jedna od mojih teorija je da je glavni uzrok minimalizma smanjenje budžeta za probe i smanjenje broja izvođača u ansamblu. Ako neko želi da napiše nešto, a zna da će imati samo nekoliko minuta za probu, nema šanse da će napisati veliko djelo za orkestar. Nema nikakvog motiva za to jer se to nikada neće izvesti i neće biti dovoljno proba… Kako neko može da se brine o atonalnosti naspram tonalnosti, kada je stvarno pitanje kako uopšte dobiti da nešto bude izvedeno. Bilo šta da je to.
“Govoriš o razvoju muzike kao da neko mora da napusti uobičajeni zvuk stvari da bi se smatralo da je došlo do razvoja…”
Volpacchio: Uvijek ste favorizovali Stravinskog i Varésea kao zanimljivije izvore za razvoj moderne muzike. Zašto ste više preferirali francuski razvoj moderne muzike u odnosu na njemački?
Zappa: Pa vidiš, to nije suština. Govoriš o razvoju kao da neko mora da napusti uobičajeni zvuk stvari da bi se smatralo da je došlo do razvoja. Mislim da ako pišeš muziku, treba da pišeš za svoj ukus, za ono što voliš da čuješ i u stilu koji želiš da pišeš, iz bilo kog razloga. To je pitanje izražavanja, a ne pitanje da se živi ili umire po nekom popularnom stilu, koji god on bio… Dvanaestotonska škola je u jednom trenutku bila popularan stil dok se nije promijenilo finansiranje na univerzitetskom nivou za različite vrste kompozicija. Sjećam se anegdote o jednom liku iz jedne fondacije koji je rekao da više ne finansiraju cijelu post-Vernerovsku školu kompozitora koji su radili razne serijske eksperimente. To je bio odobreni metod izražavanja u akademskom svijetu. Odjednom su prestali sa finansiranjem toga i počeli da finansiraju minimalizam. To je anegdota koju sam čuo oko 1983. godine, kada sam držao govor Američkom društvu univerzitetskih kompozitora. Tako da je to postao trend i stil. Recimo da je neko htio da piše potpuno melodijsku muziku, dok je u to vrijeme dvanaestotonski stil bio jedino što se finansiralo i prihvatalo kao ozbiljna moderna muzika, ljudi bi se smijali ako bi tvoja kompozicija mogla da se pjevuši ili pamti.
Volpacchio: Ali zar ne mislite da je to i zbog promjene publike?
Zappa: Da. Postaju sve manja.
Volpacchio: Ali nisu to uradili sa minimalizmom.
Zappa: Pa, minimalizam je druga priča, jer je teško zamisliti Šoenberga kako reklamira Dewar’s viski. Minimalizam mislim da je savršen muzički izraz duhovnog stanja osamdesetih.
Volpacchio: Ipak, minimalizam sebe vidi kao muzički pravac koji uključuje eklektične, popularne elemente prepoznatljive publici kao nužan odgovor na apstraktnost modernizma. Zbog toga je muzika pristupačnija.
Zappa: U toj tvrdnji ima određene zasluge. Ali s druge strane, ako je to tačno, onda oni samo pomažu da se stvori pozadinska muzika savremenog načina života. Ima tu određenu funkciju. Ali nije zaista integralni dio tkanja savremenog američkog života. To je jedini način na koji kompozitor danas može da funkcioniše u američkom društvu — da radi ovu plitku, praznu, ponavljajuću, jednokratnu muziku, a zatim to opravdava time da takvo društvo jeste i da siromašni kompozitori samo odražavaju to stanje. U tome ima istine, ali s druge strane, zašto se uopšte truditi da se to sluša?
Volpacchio: Kad možeš da čuješ, recimo, pesmu Rolling Stonesa koja promoviše komercijalni proizvod, šta to govori o svojstvima moderne kompozicije ili pisanja pjesama ako se muzika može koristiti u te svrhe?
Zappa: Pa, ako posmatraš pjesmu Rolling Stonesa kao modernu kompoziciju, možeš žaliti što se koristi u reklami. Ali vjerujem da je cilj većine tog materijala u to vrijeme bio da se zaradi novac, a ne da se stvori himna jedne generacije. Pravim razliku između rok’n’rola i takozvane savremene umjetničke muzike. Morao bi biti lud da misliš da možeš zaraditi od savremene umjetničke muzike, bez obzira na stil koji pišeš.
Volpacchio: Međutim, sa sve većim prisvajanjem elemenata, ako ne i čitavih pjesama popularne muzike od strane svijeta „ozbiljne“ muzike, da li je rok’n’rol novi klasicizam?
Zappa: Ne. Po mom sjećanju, razvoj istorije rok’n’rol muzike počeo je u momentu kada su pjesme izvodili mladi izvođači – da napomenem, ne stari bluz pjevači ili džez muzičari – već tinejdžeri koji su počeli da sviraju i snimaju. U osnovi, pravili su gomilu pjesama o svojim djevojkama. To je bilo prilično stvarno. To su bili rani dani du-vop muzike. Od tada su počeli da dobijaju korporativnu podršku, prvo od likova sa cigarama u ustima u Brill zgradi, koji su pomislili „hej, mogu i ja da napišem jednu takvu pjesmu“. Shvatili su da je najveća zarada od ploče u pisanju i izdavanju. Počeo je da se upliće biznis koji nije mario za to da li pjesma nosi ime djevojke iz naslova. Jednostavno, „znam kakav je stil i kao profesionalni tekstopisac mogu ovo da napravim“. To je na kraju preraslo u korporativni rok. Tako da, po mom mišljenju, tu nema ničeg klasičnog. To je validan i potrošački lifestyle materijal i odražava društvo – dobro, loše i nebitno – poruka je skrivana u muzici. Cilj pravljenja takvog materijala je proizvodnja proizvoda, a ne kompozicija. Uvijek pravim razliku između tekstopisaca i kompozitora.
Volpacchio: Neki smatraju da rok muzika pruža mogućnost za potkopavanje potrošačke kulture.
Zappa: To ne prihvatam. Razlog što to ne prihvatam je zato što je, u najboljem slučaju, rok muzika narodni umjetnički oblik koji dolazi direktno od ljudi koji možda znaju da odsviraju jednu ili dve pesme na svojim instrumentima, a te pjesme znače nešto ljudima koji su ih napisali i pjevaju.
Volpacchio: Da li mislite na Boba Dilana i slične?
Zappa: To je na malo sofisticiranijem nivou. Ja govorim o Cannibal and the Headhunters… ljudima koji nisu očekivali dugu karijeru. Ali imaju tu jednu pjesmu koja je njihova, u koju su uložili sav trud i koju sviraju iz sve snage. To je njihovo lično izražavanje osjećanja u trenutku kada su, nekim čudom, uspjeli da snime svoju pjesmu. Tada rok zaista radi svoj posao. To je svojevrsna demokratska umjetnost jer omogućava ljudima koji nisu sertifikovani muzičari, kompozitori ili tekstopisci da se probiju i kažu nešto. Ali takvih stvari je sve manje i manje.
Volpacchio: Međutim, želim da istaknem da, bez obzira na namjere autora, muzika za publiku često nosi poruku koju možda autori nisu ni planirali. Zar tako pjesma ne postaje himna jedne generacije? Zar to nije ono što rok muziku zaista razlikuje od drugih popularnih žanrova – sposobnost da na neki mističan način uhvati iskustvo jedne generacije, bez obzira na inspiraciju pjesme? Još konkretnije, uzmimo za primer Sex Pistols…
Zappa: Oni su bili proizvedeni.
“Koliko je to ismijevanje vrijedno ako na kraju budu prodavani i distribuirani od strane istog biznisa koji su htjeli da ismiju?”
Volpacchio: Da, oni su primjer benda sastavljenog da iskoristi tržište kontrakulture u muzičkoj industriji. Ipak, ironično, postali su velika inspiracija novoj generaciji rok muzičara i publike koja je u njima videla potencijal roka da izazove korporativnu kulturu koja je sredinom 70-ih u potpunosti prisvojila rok.
Zappa: Sjajno, otpjevaj mi neku njihovu pjesmu. Govorimo li o muzici ili o sociologiji? U suštini, ono što mi opisujete je komercijalna igra koja se igra. Što se mene tiče, to nema veze sa muzikom. Drago mi je što neko tamo uspije da ismije biznis. Ali koliko je to ismijevanje vrijedno ako na kraju budu prodavani i distribuirani od strane istog biznisa koji su htjeli da ismiju?
“Drugim riječima, ne može postojati muzički trend u pop muzici ako ne postoji neki kostim koji potrošač može da obuče i na taj način učestvuje u fantaziji.”
Volpacchio: Zar biznis ne treba takve bendove da bi mogao da identifikuje gdje su novi tržišni segmenti koje želi komercijalno da osvoji?
Zappa: Nije postojala nijedna velika škola rok muzike bez propratnog “odijevanja”. Drugim riječima, ne može postojati muzički trend u pop muzici ako ne postoji neki kostim koji potrošač može da obuče i na taj način učestvuje u fantaziji. Dakle, kada govorimo o traženju tržišta, da bi neka nova grupa postala mega popularna, mora postojati način da se imitiraju njihova frizura ili odeća. Muzika tu nema veze. To je marketinški aspekt. Kompanije neće ulagati velike pare samo zato što neko dobro pjeva, svira ili piše pjesme. Novac dolazi kada neko u kancelariji prepozna mogućnost za zajedničko oglašavanje i promocije sa proizvođačima pića, odjeće, obuće, nakita…
Volpacchio: Da li vidite to kao pokušaj biznisa da iskoristi potpunu identifikaciju potrošača sa proizvodom?
Zappa: Sigurno je to u mislima skoro svakoga ko pravi proizvod. Ili će to raditi kroz neku vrstu podrške poznatih ličnosti ili će pronaći drugi način da svoj proizvod što više povežu sa popularnom kulturom. Jer ako je proizvod dio kulture, daje iluziju da ima veću vrijednost jer funkcioniše u okviru te kulture. Najbolji primjer je Coca-Cola. Po mom mišljenju, to je karbonizovana braon voda. Ali način na koji je povezana sa američkom zastavom i svime ostalim… Na primjer, juče sam gledao C-SPAN, gdje su diskutovali o zatvaranju vojnih baza. Čovjek koji vodi tu organizaciju prethodno je bio na čelu nacionalne asocijacije proizvođača bezalkoholnih pića. I onaj koji ga je predstavio rekao je da bez obzira šta se desi sa zatvaranjem baza, siguran je da će se na tim mjestima uvijek prodavati Coca-Cola i Pepsi. To je bilo kao šala, ali zapravo tako jeste, bez obzira na ekonomske promjene. Ako želiš nešto oko čega će se zemlja ujediniti, tu je uvek industrija bezalkoholnih pića.
Volpacchio: Da li stvarno mislite da pjesme pomažu da se proizvodi prodaju? Ili je to samo maštarija oglašivača?
Zappa: Mislim da funkcioniše u oba pravca. Možda dođe do povećanja prodaje, kao kada je Majkl Džekson snimio dvominutni oglas na dodjeli Gremija prije nekoliko godina. Ovakve stvari mogu dati mali impuls prodaji. Ali jedan od razloga zašto ove kompanije moraju da se povezuju sa pop kulturom je zato što im treba razlog za postojanje… da se identifikuju sa savremenim dešavanjima.
Volpacchio: Dakle, ono što govorite je da je jedini način da prodate nešto – da budete smatrani modernim i “kul”, što je veoma povezano sa američkom kulturom.
Zappa: Tačno. Povežeš svoj proizvod sa najnovijom rok zvijezdom iz muzičkog videa, sponzorišeš njenu turneju, postaviš svoje reklame svuda gdje ta zvezda dođe. Nije samo da se ta zvijezda pojavila u tvojoj reklami, ona na kraju postaje prodavac tvog proizvoda gdje god da ide. Problem je što je životni vijek savremene rok zvezde kratak, pa stalno traže nove stvari sa kojima će se povezati.
Volpacchio: Da li ovo utiče na način na koji novi izvođači ulaze u biznis?
Zappa: Mislim da danas nije moguće funkcionisati kao pravi turnejski umjetnik bez neke vrste korporativnog sponzorstva, jer su troškovi ogromni. Jedini način da se zaradi na turneji jeste da imaš tu subvenciju.
Volpacchio: Ovo nas vodi do pitanja o nastupima uživo u poređenju sa studijskim snimcima. Većina popularnih muzičkih izvođača danas uglavnom funkcioniše u studiju, a nastupi uživo pokušavaju da reprodukuju snimak. Manje je spontanosti i improvizacije, da ne pominjemo nivo muzičke vještine neophodne za nastup pred publikom. Ukratko, nastupi uživo su sve više isprogramirani. Da li to pripisujete tome što su publika uglavnom navikla na muziku kroz snimke?
Zappa: Krivica je na grupama. Ne možeš da kriviš publiku. Na kraju, to je njihova muzika i njihov ugled. Nisu robovi. Svjesno odlučuju da rade tako.
Volpacchio: Ali da li producenti nemaju veliki uticaj na način snimanja muzike?
Zappa: Producenti nemaju nikakve veze sa nastupima uživo.
Volpacchio: Ipak, ako turnejska grupa želi da usreći publiku, a najbolji način za to je da reprodukuje nešto poznato, što znači reprodukovanje snimka kako ga je producent oblikovao…
Zappa: Hajde da pogledamo originalni snimak. Da li je to umjetničko djelo ili proizvod? Ako je proizvod, šta ti radiš? Ti si tamo da prodaš proizvod. Tako da ćeš, naravno, željeti da repliciraš proizvod. Ideš i postaješ kao džuboks.
Volpacchio: Ali način na koji je proizvod snimljen u studiju takođe je uticao na način na koji ljudi slušaju muziku.
Zappa: Način na koji ljudi slušaju muziku više ima veze sa MTV-jem nego sa producentima. Dio problema kod nastupa uživo je što nikada nećeš izgledati bolje od svog video spota, osim ako tvoj video nije neka uzvišena verzija nastupa uživo i ako ne vodiš sa sobom opremu sa 10.000 lampi na turneju i ne radiš sve te stvari. U tom trenutku to ne možeš priuštiti osim ako nisi subvencionisan. Sve takozvane konceptualne video spotove nije moguće replicirati na bini. I dalje je to uglavnom samo bend i pojačala, osim ako nećeš da trošiš mnogo novca na scene. Ljudi koji se bave ovakvim poslovima – dizajniranjem audio proizvoda za prodaju i potom promovisanjem sa što vjernijim reprodukcijama originalnog proizvoda – nemaju nikakve dileme da izađu na scenu i pjevaju usmeno sinhronizovano (lipsync).
Volpacchio: Ali niste li negdje ranije komentarisali koliko je teško svirati instrumentalnu muziku zbog opadanja pažnje publike?
Zappa: Biće još gore ako ne pokušaš da publici ponudiš nešto drugačije za slušanje. Ali sjeti se, ne postoji samo jedna, monolitna publika. Ako je tvoj proizvod predstavljen publici na MTV-u, onda će ljudi koji žive MTV stil doći na koncert i garantujem ti da neće željeti improvizacije, neće željeti odstupanja od originalnog aranžmana. Savršeno su zadovoljni ako vide pjevanje usmeno sinhronizovano i mnogo plesa na bini. Ali to je uglavnom mlađa publika.
Volpacchio: Ipak, i starija publika ne voli iznenađenja, a kamoli novu muziku, kada ode na koncert. Siguran sam da je to povezano sa tim što koncertne sale moraju biti popunjene.
Zappa: Druga stvar koja utiče na to su aktivnosti sindikata. Kada se troškovi produkcije koncerta povećaju do fantastičnih razmjera zbog sindikalnih troškova, to ozbiljno ograničava tipove nastupa koje možeš organizovati jer si primoran da prodaš sve karte samo da bi pokrio troškove.
Volpacchio: Onda je vrlo teško za bilo koga ko komponuje novu muziku da pronađe način da je izvede na sceni.
Zappa: Naravno. Pretpostavimo da si ti Joe Blow, kompozitor, i imaš revolucionarnu ideju. Šta ćeš sa njom?
Volpacchio: Da li je problem industrije kulture suštinski i pretežno urbana stvar?
Zappa: Za sada jeste. Mrežna televizija pokušava da kreira vrstu zabave koja bi trebalo da bude prihvatljiva i čak zabavna ljudima u unutrašnjosti zemlje. Sve je to smišljeno za ljude iz unutrašnjosti od strane ljudi iz urbanih centara koji mrze ljude iz unutrašnjosti, uopšte ih ne poštuju i smatraju ih seljacima. Štaviše, u dane kada moraju da donesu odluke o zabavi za ljude iz unutrašnjosti, ti isti ljudi iz urbanih sredina se bore za sopstveno postojanje u izuzetno konkurentnom okruženju u velikim gradovima. U suštini, oni su se sami izmijenili. I zbog tog posla, sav njihov loš mentalni sklop prenose na ostatak stanovništva kroz taj medij. Njihova ideja o lijepom… njihova ideja o vrijednom… njihova ideja o uzbudljivom… njihova ideja o vijestima… sve je filtrirano kroz mentalitet tih ljudi iz urbanih centara. Mali čovjek tamo u unutrašnjosti nema šanse.
Volpacchio: Ali čak i ta mjesta u unutrašnjosti zemlje – izvori američkog populizma koji su nekada pokušavali da se odupru kontroli urbanih centara – i ona izgleda da su podlegla ukusima koji su oblikovani van njihovih zajednica. Da li u tim zajednicama još uvijek postoji neka baština i tradicija?
Zappa: Postoji baština… ali opada. Postoje tradicije… one nestaju. Ali postoje i aspiracije, a nažalost te aspiracije vode te ljude u smjeru ponašanja njihovih saboraca u velikim metropolama. Razmisli. Živiš na farmi… u Srednjem zapadu… u unutrašnjosti… i sviđa ti se Madona? Zašto? Šta to može značiti? Pa, ona je simbol uzbuđenja. Simbol nečega što nemaš tamo gdje živiš. A sada, kako ćeš to postići? Tako što ćeš prilagoditi svoju zajednicu iz unutrašnjosti da jednog dana iz nje iznikne tvoja sopstvena Madona? Ili ćeš, čim budeš dovoljno star da putuješ, otići tamo gde su te Madonine ljudi da bi mogao da učestvuješ u tome?
Volpacchio: Hvala vam na ovom intervjuu.
