Spoj muzike i psihologije možda zvuči kao neobična kombinacija, ali za Ognjena Tadića to je prirodan tok života. Kao psiholog i gitarista, Ognjen je razvio jedinstven pristup koji povezuje muzičko stvaralaštvo sa emocionalnim razvojem, samospoznajom i mentalnim zdravljem. Razgovarali smo s njim o tome kako muzika utiče na identitet, kako pomaže u emocionalnoj regulaciji i na koji način muzičari postaju neformalni terapeuti društva.
O psihologiji i muzici
1. Kako muzika utiče na psihološki razvoj pojedinca, naročito kod mladih ljudi?
Spominješ riječ “razvoj”, a muzika je neodvojiva od razvoja. Muzika nas prati od začeća do kraja života. Maltene da nema oblasti života koji nije prožet muzikom. A za mlade ljude je i odraz njihovog identiteta. Identitet je ujedno i najvažniji aspekt mladog doba, ali i najveći razvojni izazov. A muzika, vjerovatno najbolje, rezonuje sa time kako se osjećamo po pitanju sebe.
2. Na koji način muzika može služiti kao alat za emocionalno izražavanje i samoregulaciju?
Ja bih je svrstao u glavne, ili osnovne alate. Tako je i koristim u svom radu i životu. Naročito kada je teško objasniti kako se osjećamo. Iskreno, više odgovora sam dobio od i kroz muziku nego kroz bavljenje strukom. I više me je regulisala muzika nego naučni članici i stručna literatura. Opet, kažem “više”.
3. Koji su najveći psihološki benefiti bavljenja muzikom?
Katarza. Rasterećenje. Osjećaj olakšanja. A i vrijednost i značaj tišine!
4. Kako tvoja psihološka edukacija utiče na pristup sviranju gitare i kreiranju muzičkog sadržaja?
Usmjerava me jer mi je onda bliže i jasnije to što tražim. Pri tom, svjesno izbjegavam izraz “olakšava”. Jer put razvoja i samospoznaje nije lak ni kad imamo putokaze. A kreiranje i reprodukovanje muzičkog sadržaja je svakako put samospoznaje.
5. Koliko je važna svjesna povezanost psihologije i muzike?
Ta povezanost je tu bili mi toga svjesni ili ne. Nekad svjesnost ometa kreativni ili istraživački proces pri stvaranju nekog djela. Uključi se naš unutrašnji analitičar, koji je često previše zahtjevan. Zato mislim da je mlado životno doba idealno za stvaranje, jer je emocija manje ometena svjesnim, i onda je proizvod iskreniji i autentičniji. A svjesnost se svakako razvija, širi, i produbljuje vremenom. Ne bih je stavljao u prvi plan, ali svakako je smatram važnim dijelom cjelokupnog procesa.
O rokenrolu i identitetu
6. Kakav je tvoj stav o vezi između rokenrola i formiranja ličnog identiteta?
Pozitivan! Sam naziv “rokenrol” svjedoči o psihološkom mehanizmu koji je zaslužan za nastanak tog muzičkog pravca i životnog stila. Skameni se i kotrljaj! Prosto, ima nas koji smo duboko osjetljivi na dešavanja u svijetu i oko nas. Da bi zaštitili našu meku unutrašnjost morali smo se okameniti, očvrsnuti, i to često previše rano. I onda kotrljaj… Vremenom je nastala potreba i za još tvrđim “zaštitama”, pa dobismo metal i vaskolike subžanrove.
E sad, pitanje je da li rokenrol formira naš identitet, ili ga formiraju drugi faktori, poput porodice, društva, ekonomsko-političkih dešavanja, a rokenrol je onda samo jedan od putokaza u potrazi za odgovorom na pitanje “ko smo to mi u ovom društvu”. Pa… Kotrljajuće kamenje izgleda… A to i istraživanja potvrđuju.
7. Da li rokenrol i druge muzičke subkulture pružaju mladima prostor za izražavanje onoga što ne mogu reći riječima?
Naravno! Izgovorena riječ je svakako 5% naše ukupne komunikacije, a pridajemo joj značaj kao da dominira. Pa je i logično da su nam neophodni drugi oblici izražavanja. A kada se ti verbalni i neverbalni izrazi “roje” oko neke zajedničke vrijednosti, ili više vrijednosti, onda nastaje subkultura.
8. Da li se slažeš da rokenrol može biti zdrav način za upravljanje emocijama?
Ne samo da može, nego i jeste. Rok i metal su mentalno najzdraviji muzički žanrovi. Baš zbog zdravog odnosa prema neprijatnim emocijama. Nije konkretan primjer ali jeste zaključak istraživanja. To je posebno vidljivo u kulturama u kojima su ti žanrovi popularniji, kao u skandinavskim zemljama. Opet, da li je nešto lijek ili otrov zavisi od doze. Pa se i tu zna pretjerati.
9. Kako muzika i psihologija zajedno mogu pomoći u prevazilaženju stresa, anksioznosti ili izolacije?
Na mnogo nivoa se to već dešava. Muzičari su neformalni terapeuti društva. Uvijek su to bili, otkad je ljudske zajednice. Mislim da se to najbolje vidi na javnim nastupima kroz odnos između izvođača i publike. Do mene stiže sve više primjera zdrave razmjene. Npr. onih gdje se izvođač osjeća loše pa dobija podršku publike, ili onih gdje se neko u publici osjeća loše pa dobija podršku i sa bine i od publike. Jednom sam nastupao sa mladom osobom na bini. Oboje smo, naravno, imali tremu, s tim da sam ja iskusniji pa to bolje nosim i “prikrivam”. U jednom momentu sam na mikrofon izgovorio “Ja sad imam tremu”, onako, kao primjer ovoj mladoj osobi da je ok što se tako osjećamo. Na to je publika spontano krenula u aplauz. A meni ostalo u sjećanju kao sjajan primjer kolektivne empatije na djelu.
10. Da li su muzičke edukativne institucije bitne i za emocionalnu inteligenciju?
Naravno. I mislim da je neophodna. Naročito zbog toga što mislim da su muzičari neformalni terapeuti, i da je zbog njih (nas) samih emocionalna inteligencija po važnosti u rangu sa muzičkom vještinom.
O radu i ličnim iskustvima
11. Kako si došao na ideju da spojiš psihologiju i gitaru?
Ja sam to nekako već živio. Pa su me mladi sa kojima sam radio prozvali “Psihologitaristom”. I onda sam samo nastavio proširivati i produbljivati već postojeće. Muzika i psihologija su dvije strane istog novčića. Nije toliko bila velika ideja o spajanju, već baš ideja da sam to ja, da je to moj pravi identitet.
12. Koji su najveći izazovi i nagrade u tom spoju?
U oba slučaja odgovor je: doprijeti do druge osobe. U osnovi je odgovor: doprijeti do samog sebe.
13. Kako publika reaguje na tvoje poruke?
Ajmo pitati njih (smijeh).
Ne znam. Vjerujem da sam težak. Zahtijevam puno pažnje, koncentracije. Često ono što želim reći ostane sakriveno, ali tako i pristupam. Jer, što bih olakšavao istraživački proces.
14. Koji savjet bi dao mladim muzičarima?
Stvarajte!
Ognjen Tadić pokazuje da muzika nije samo umjetnost, već i snažan alat za samospoznaju, emocionalnu regulaciju i povezivanje sa drugima. Njegov rad podsjeća da muzičari, svjesno ili nesvjesno, često preuzimaju ulogu terapeuta društva. Poruka koju šalje je jednostavna, ali moćna – stvarajte, izražavajte se i kroz muziku gradite zdrav odnos prema sebi i svijetu oko sebe.
