Kada govorimo o muzičarima koji uspijevaju spojiti naizgled nespojivo – od klasičnih kompozicija do energičnih rock aranžmana – ime Sanje Zelić neizostavno se spominje. Pijanistkinja i profesorica klavira te član Rock Simfonije Banja Luka, Sanja već godinama inspiriše publiku i mlade muzičare jednako. U ovom razgovoru otkriva kako je muzika postala njen životni put, zašto vjeruje u spajanje žanrova, te kako rad sa mladima daje novu snagu njenom stvaralaštvu.
1. Kako je počela Vaša ljubav prema muzici i klaviru? Da li ste odmah znali da će to biti Vaš životni poziv?
Ljubav prema muzici nije došla kao neki iznenadni „klik“, već je rasla sa mnom, tiho i sigurno. Klavir je od početka bio moj način izražavanja — mjesto gdje mogu reći sve ono što ne mogu riječima. Kad sam bila djevojčica, nije mi bilo jasno da će muzika biti moj poziv, ali vremenom je sve vodilo u tom smjeru. Sve što sam radila, svaka odluka koju sam donosila, nekako se vraćala klaviru. I dan-danas, kad sjednem da sviram, osjećam isto ono uzbuđenje koje sam imala kao dijete kad otkrijem neku novu pjesmu ili zvuk.
2. Ko su bili glavni uticaji na Vaš stil sviranja i aranžiranja?
Svi mi imamo one neke kompozitore ili izvođače koji nas „pogode u stomak“. Kod mene je to miks klasične muzike, džeza, soula i svega između. Volim čistoću klasičnih formi, ali i slobodu improvizacije. Džez me naučio da slušam i reagujem, a soul i pop da muzika mora da ima emociju, energiju i boju. Taj spoj žanrova mi je dao prostor da istražujem i kao izvođač i kao aranžer.
“Za mene je Rock Simfonija posebno važna jer spaja muzičare različitih profila i generacija. Tu se brišu granice između klasike i rocka, između profesora i učenika, između stejdža i publike. To je kolektivna energija koju rijetko gdje možete osjetiti.”
3. Kako je počela Vaša saradnja sa Rock Simfonijom i šta je za Vas posebno u tom projektu?
To je priča koja traje već skoro deset godina. Ideja da se spoje rok muzika i simfonijski zvuk bila je toliko neobična, da je bilo jasno – ili će biti sjajno, ili neće proći nikako. Na svu sreću, pokazalo se da je to pun pogodak. Za mene je Rock Simfonija posebno važna jer spaja muzičare različitih profila i generacija. Tu se brišu granice između klasike i rocka, između profesora i učenika, između stejdža i publike. To je kolektivna energija koju rijetko gdje možete osjetiti.
4. Kako izgleda priprema jednog velikog koncerta Rock Simfonije iz Vaše perspektive?
Pripreme su pravi mali poduhvat. Sve kreće od repertoara, zatim slijede aranžmani, pa beskonačne probe. Svaki dio mora da funkcioniše – bend, gudači, hor, solisti. Sve mora da se uklopi kao slagalica. Meni lično je izazovno, ali i uzbudljivo da svaki put iznova pronalazimo balans između sirove energije roka i preciznosti simfonijskog zvuka. Kad sve to konačno izađe pred publiku – osjećaj je neponovljiv.
5. Često nastupate i u manjim formatima, poput dueta i jazz sastava. Šta Vam takvi intimniji nastupi pružaju što velike scene ne mogu?
Ti manji formati su moj prostor za disanje. Na velikim scenama postoji ta neka vrsta odgovornosti, sve je grandiozno i energično. Ali kad sviram u duetu, recimo sa harmonikom, ili u malom jazz sastavu, imam prostor za nijansu, za tišinu, za pogled sa publikom. Te svirke su emotivno nabijene i vrlo lične, jer svaka nota ima svoju težinu, svaki trenutak svoju priču. Tu ne mora sve biti savršeno – samo iskreno.
6. Poznati ste po saradnji sa Vanjom Mišić, ali i mnogim drugim muzičarima. Kako birate s kim ćete sarađivati?
Kod mene je sve u energiji. Ne gledam ko je koliko poznat, nego da li imamo zajednički jezik u muzici. Sa Vanjom se to desilo prirodno – radile smo zajedno godinama, i imamo tu neku hemiju koju ne moraš da objašnjavaš. Slično je i sa drugim saradnicima – volim ljude koji imaju viziju, ali su spremni da slušaju, da se prepuste procesu. Kad osjetim da neko muziku živi i osjeća, to je to.
7. Kao profesor klavira, šta izdvajate kao najveću razliku u smislu omladine nekad i sad?
Omladina danas ima pristup svemu – tutorijali, aplikacije, brzi rezultati. Nekad je sve bilo sporije, ali temeljnije. Danas je veći izazov zadržati pažnju, razviti strpljenje. S druge strane, njihova kreativnost je eksplozivna – prave pjesme, miksuju, snimaju kod kuće, izražavaju se na mnogo više načina. Moj zadatak je da ih naučim da sve to uklope sa osnovom koju im pruža klasično muzičko obrazovanje.
“I to je ono čemu težimo – da sviranje ne bude samo tačno, nego i iskreno, živo.”
8. Koliko je važno da mladi muzičari uče i klasiku i popularnu muziku? Da li ih jedno može obogatiti kroz drugo?
Mislim da je to danas skoro pa obavezno. Klasika te nauči disciplini, tehnici, strukturi. Popularna muzika daje slobodu, daje glas tvojoj ličnosti. Kada to dvoje spojiš, dobiješ muzičara koji zna šta radi, ali i zna šta osjeća. I to je ono čemu težimo – da sviranje ne bude samo tačno, nego i iskreno, živo.
9. Šta biste savjetovali mladima koji često brzo izgube motivaciju jer misle da je instrument pretežak?
Savjetujem im da ne gledaju predaleko unaprijed. Kad razmišljaš o cilju kao o nekom ogromnom brdu, teško je krenuti. Ali ako gledaš samo naredni korak – jednu vježbu, jedan takt, jednu pjesmu – sve postaje lakše. I naravno, da se ne porede sa drugima. Svako ima svoj ritam, svoj način. Muzika nije trka – to je putovanje.
“Svako ima svoj ritam, svoj način. Muzika nije trka – to je putovanje.”
10. Kako muzika utiče na razvoj kreativnosti, koncentracije i samopouzdanja kod djece i tinejdžera?
Muzika je možda najbolji način da djeca uče o sebi. Dok sviraju, razvijaju koordinaciju, koncentraciju, upornost. Ali još važnije – uče kako da izraze emocije, kako da se nose s tremom, kako da se povežu s publikom. A kad osjete da mogu nešto da izvedu sami – raste i njihovo samopouzdanje. To nije samo korisno za muziku, već i za život.
11. Kako Muzički Atelje Rock Simfonije može dodatno podstaći kreativnost kod omladine?
Atelje je već odlična platforma, ali uvijek ima prostora za više. Recimo, mogli bismo raditi radionice improvizacije, male studijske projekte, ljetne škole sa konkretnim zadacima – komponuj, aranžiraj, snimi. Kada mladi osjete da imaju prostor da probaju, da pogriješe, da kreiraju – tada rastu. I tada ostaju u muzici.
12. Koje vještine, osim same svirke, smatrate najvažnijima da bi mlad muzičar izgradio karijeru?
Pored tehničke vještine, jako je važno naučiti komunicirati – sa publikom, sa kolegama, sa mentorima. Bitna je otvorenost, znati prihvatiti kritiku, sarađivati, biti fleksibilan. Danas je važno i znati osnovne stvari o snimanju, produkciji, promociji. Sve to čini razliku između nekog ko svira dobro – i nekog ko od toga može da živi.
“Oni mene inspirišu isto koliko ja pokušavam inspirisati njih.”
13. Koliko Vam je lično rad sa mladima inspirativan i da li Vam daje novu energiju u sopstvenom muzičkom radu?
Rad sa mladima me stalno podsjeća na to zašto volim muziku. Njihova radoznalost, entuzijazam, iskrenost – to je zarazno. Nekad mi je dovoljan jedan čas da dobijem novu ideju za aranžman ili koncert. Oni mene inspirišu isto koliko ja pokušavam inspirisati njih. I to je možda najljepši dio ovog posla.
Sanja Zelić je primjer muzičara koji ne pristaje na granice – ni u žanrovima, ni u pristupu radu. Za nju muzika nije samo profesija, već životni jezik kojim komunicira s publikom i inspiriše generacije novih umjetnika. Kroz Rock Simfoniju, profesorski rad i intimne nastupe, ona dokazuje da spoj discipline i slobode stvara najiskreniju muziku – onu koja ostaje u srcima.
