Stati pred publiku i izvesti ono što smo danima, mjesecima ili godinama vježbali nije uvijek jednostavno. Bez obzira na iskustvo, trenutak prije nastupa može donijeti uzbuđenje, nesigurnost, ubrzan rad srca i dobro poznati osjećaj treme. Kod nekoga će ona biti samo kratka nelagoda, dok kod nekoga može prerasti u snažan strah koji otežava samo izvođenje.
Ali šta nam zapravo trema govori? Da li je ona nešto čega treba da se oslobodimo ili je možemo naučiti razumjeti i iskoristiti u svoju korist? Šta možemo uraditi kada strah od nastupa postane toliko intenzivan da počne da nas sputava?
U nastavku donosimo tekst Nataše Pivašević, dipl. psihologa i savjetnice pod supervizijom (TA), koja govori o tremi, strahu od javnog nastupa i načinima na koje možemo sebi pomoći kada nas trema preplavi.
Trema pri javnom nastupu je naše jako prirodno stanje. Kad osjećamo tremu, to znači da nam je stalo do nečega što slijedi i da želimo da u tome uspijemo, na primjer, da budemo jako dobri na nekom nastupu. Trema sa sobom najčešće nosi, pored misli, i neke fiziološke promjene koje nam mogu ići u prilog. Čudno zvuči, ali, na primjer, malo kome se spava kada ima tremu pred nastup upravo zato što nam je organizam pobuđen. Dakle, trema može biti saradnik, poziv da se pozabavimo sobom pred važne nastupe, da sebi udovoljimo, budemo odmorni koliko je moguće, da znamo da smo dovoljno vježbali i da je sada naš zadatak prepustiti se procesu i uživati.
Međutim, za veliki broj ljudi trema nije nešto što se lako podnosi. Onih par sati, a možda i par dana pred nastup, mogu izgledati kao noćna mora. Neki ljudi imaju intenzivne sabotirajuće misli, kao, na primjer: „Šta mi je bilo da se u ovo upuštam? Nisam ja za ovo! Jao, pašću u nesvijest! Sigurno ću zablokirati!“ Nisu rijetke ni gastrointestinalne tegobe, osjećaj vrtoglavice i slabost u ekstremitetima. E, možda tu već pričamo o intenzivnijim strahovima od javnog nastupa i u ovakvom slučaju zaista ne možemo pričati o tremi kao o savezniku.
Sumnja u sebe koja se javlja pred nastupe vjerovatno je svakodnevno prisutna, ali nije toliko izražena kao pred javni nastup. Tada se javlja intenzivniji strah od greške, odnosno strah da ćemo biti odbačeni ili javno poniženi i ismijani. Možda se u ovim situacijama poredimo s drugima i mislimo da nismo dovoljno dobri samo zato što kod drugih ne prepoznajemo ove znakove treme i straha.
Ipak, to što neko prolazi kroz teške neprijatnosti oko javnog nastupa nije znak da treba odustati. Neki od velikih i ostvarenih umjetnika znali su imati baš ovako onesposobljavajuće strahove od nastupa.
Ovo su neke od smjernica, bolje reći ideja koje treba imati na umu kada strah ščepa, za oslobađanje od tog istog straha:
- Dobro je ako znaš svoju mjeru. Ne mora tvoj prvi nastup biti na velikom koncertu. U redu je da nađeš grupu ljudi pred kojom ti jeste stresno, ali ne smrzavajuće strašno, da nastupaš. Postepeno izlaganje je skroz poželjno.
- Podsjećaj se da misli koje se javljaju i kritikuju te nisu baš u pravu, nego se pojačavaju u strahu. Na primjer, ako si na probi bila super, ako si kod kuće bila super, dobre su šanse da ćeš i na nastupu biti super.
- U redu je da ne budeš super. U redu je da pogriješiš. A naročito je u redu da ne budeš savršen/a. Iskusni izvođači s godinama vježbanja i nastupa zapravo su vježbali kako da se nose s greškom i kako da improvizuju kada ona nastane.
- Upoznaj se. Saznaj šta je to što ti treba pred nastup i pobrini se za sebe. Dozvoli tom dijelu koji se brine za tebe da bude podržavajući. Da kaže: „OK, znam da te je strah, ali isto tako znam da ti ovo možeš. Kad završiš nastup, obećavam da ćemo raditi nešto što te opušta i u čemu uživaš.“ U prevodu, nagradi se za svoj trud!
Strah zna biti veliki, ali je i zadovoljstvo nakon što smo bili hrabri jako veliko. Biti hrabar za javne nastupe je dio procesa sazrijevanja i skoro da nikome nije lako na samom početku. Nekada trebaju godine da se osjećamo dobro pred sam nastup, ali to ne treba da nas spriječi da rastemo i razvijamo se i da imamo priliku uživati dok radimo ono u čemu smo dobri i za šta smo talentovani.
Ako je trema dio gotovo svakog nastupa, onda je možda važnije pitanje kako ćemo naučiti da živimo s njom nego kako da je potpuno uklonimo. Svaki izlazak pred publiku nosi novo iskustvo, a svaki mali korak može biti prilika da izgradimo više sigurnosti u sebe. Ono što nam danas djeluje kao veliki strah, vremenom može postati samo još jedan poznat osjećaj koji možemo prepoznati, prihvatiti i nastaviti dalje.
Jer cilj nije savršen nastup bez ijedne greške. Cilj je imati dovoljno slobode da, uprkos tremi, izađemo pred druge i uradimo ono zbog čega smo na scenu i došli: da stvaramo, izvodimo, dijelimo muziku i uživamo u njoj.