Miona Graorac je jedno od onih lica banjalučke muzičke scene koje ne možete zaboraviti. Prepoznatljiva po svom snažnom glasu, prisustvu na sceni i specifičnom spoju rokenrola i vlastite autentične energije, Miona je iza sebe ostavila trag kroz brojne bendove i projekte.
U razgovoru za Muzički Atelje Rock Simfonije otkriva kako je tekao njen muzički put, zašto Whitesnake ostaje njen najveći uzor i šta poručuje mladima koji danas sanjaju o binama.
Od metala do matematike – ili obrnuto?
„Zapravo je sve vrijeme to teklo paralelno, samo što je u određenim periodima života jedan svijet bio dominantniji. Muzikom sam se ozbiljnije počela baviti nakon srednje škole, za vrijeme studija, kada sam počela da sviram klavijature u mom prvom bendu i pridružila se horu Banjalučanke. Te dvije stvari su uveliko obilježile veći dio mog života.“
Žene u metalu – tabu ili nova snaga?
„Žene su odavno u metalu ‘mainstream’. Dok bude metala, biće i žena u metalu – na radost oba dijela populacije“, kaže kroz smijeh.
O glasu, tehnici i emociji
Miona priznaje da njen glas nije formalno školovan – što donosi i prednosti i mane:
„Brusila sam glas ‘usput’. Zadržala sam jednu lijepu rock’n’roll boju glasa, ali glasnice su često trpjele jer nisam znala sve što sam trebala znati. Posebno kada emocija preuzme, a zaboraviš da je koncert maraton, a ne sprint. Danas je to sve dostupnije i lakše naučiti – bitno je čuvati svoj instrument, jer te žice se ne kupuju u prodavnici.“
Instinkt ili tehnika? Imaš li posebne vježbe ili rutine koje primjenjuješ?
„Za pjevanje sam se odlučila jer sam željela da pjevam Davida Coverdale-a, te je sva tehnika koju posjedujem zasnovana na bjesomučnom ponavljanju ‘Starkers in Tokyo’ albuma, barem milion puta – bez šale. Satima, danima, mjesecima i godinama, dok nisam nesvjesno usvojila tu tehniku.
Sa time sam usvojila i mnoge druge specifičnosti njegovog pjevanja – instinkt i blues u glasu, koji ga čine posebnim. Od vježbi i rutina bih izdvojila dobar san, dosta vode (posebno na koncertima), upjevavanje uz laganije pjesme i pažljivo slaganje set-liste da odgovara progresiji i stanju glasnica.“
Niko ne ide na koncerte da sluša savršene vokalne bravure, već da na njega prenesete emociju…
Whitesnake – najveći uticaj
Miona se sjeća 2007. godine, kada je slučajno otišla na njihov koncert na Tašmajdanu:
„To je takav utisak na mene ostavilo da se meni nešto u mozgu tada pomjerilo i mogu slobodno reći da je to bila jedna životna prekretnica. Otada sam ih gledala live ukupno 9 puta, bio bi i deseti da se nije otkazala posljednja turneja. Coverdale je primjer kako stvari treba da se rade. Vokalno, scenski, energijom. Ono što on ima, a veoma je rijetko u svijetu roka je taj blues u vokalu i emocija sa kojom pjeva. Niko ne ide na koncerte da sluša savršene vokalne bravure, već da na njega prenesete emociju i da vas doživi. Ja nikada nisam pjevala sa tekstovima, baš jer je bitno ne da ga znate napamet, već da ste razumjeli priču koju tekst priča i ispričali je publici.“
Najposebniji trenutak na sceni?
„Rat bendova je bio trenutak kad smo prvi put osjetili pravu ‘euforiju’ bine – taj adrenalin. Ali kao najposebniji trenutak izdvaja se nastup s Banjalučankama u Kini, na Expu, uz Šangajski simfonijski orkestar i hor od 300 ljudi koji izvodi ‘Carmina Buranu’. To je jedan drugi nivo svijesti.“
R’n’R je bunt, revolt, stanje duha.
Da li se muzika ikada zaista napušta ako za životni poziv izabereš nešto drugo?
„Muzika nikada nije bila samo muzika, već način života. I danas je sa mnom, samo u malo drugačijem obliku.
Ako iko ko čita ovo treba da zapamti jednu rečenicu, to je da ne morate da se ograničite u životu na jedan put ili da budete samo jedna osoba. Ljepota života je u tome što možete da budete sve što poželite i da se pritom ne odričete ničega.
Najviše se bojim da bih se kajala zbog stvari koje nisam uradila, a ne zbog onih koje jesam. Budite mangupi, sjajni muzičari i intelektualci, oni koji ne dopuštaju da se prosjek nad njima iživljava. R’n’R je bunt, revolt, stanje duha.“
Muzika kao lijek
Miona otvoreno govori o ulozi muzike u prevazilaženju ličnih kriza:
„Muzika zaista liječi. Kada god sam imala težak period, slomljeno srce, nisam žurila da po svaku cijenu sutradan budem srećna. Ljepota života je i prihvatiti tugu, uroniti u nju kroz muziku, proživjeti je i izaći čist kao suza i neoštećen. E, to muzika omogućava. Da vas samo provede kroz takve periode, omogući da se ispraznite i da ustanete, otresete prašinu, pustite svoje pjesmu i udahnete novi život. Jer dug je život da bismo nosili svaki ožiljak do kraja. Nema potrebe dok god ima muzike.“
…fake it till you make it’…
Šta bi poručila djevojkama koje se dvoume da li da uđu u metal ili rokenrol scenu?
„Ako se dvoume, neka se ne upuštaju.“ (smijeh)
„Šalu na stranu – ništa bolje nije pomoglo introvertima i stidljivima od bine. Najbolji savjet koji sam dobila bio je ‘fake it till you make it’. Na kraju dobiješ samopouzdanje koje ti nemjerljivo znači u svim sferama života.
Ako volite rock ili metal – nema te sile koja vam može reći da ne možete.“
Kako se razlikuje dinamika rada u metal bendu u odnosu na pop-rock ili akustične projekte?
„Kako kod koga. Bendovski rad je ozbiljan rad. Tu dolazi nekoliko ljudi koji bi trebali da dođu spremni, uvježbaju kod kuće i ne troše ničije vrijeme. Nažalost, mnogi dolaze na probu da vježbaju, što ja nikada nisam praktikovala niti tolerisala.
Kod akustičnih projekata ljudi često podcijene ozbiljnost i detalje, pa završe s prosječnim ili lošim projektima. Za mene uvijek vrijedi – ili radiš kako treba, ili nikako. Pronađite ljude sa istom radnom etikom, ili ih zamijenite.“
Neko novo muzičko otkriće u posljednje vrijeme?
„Royal Republic – cool Šveđani, odličan groove, muzika uz koju se pošteno isplešete.“
Danas se izvođači prilagođavaju nezainteresovanoj publici.
Lokalna metal i rokenrol scena – imamo li kvalitetnog muzičkog kapaciteta?
„Nije sve u kapacitetu, nešto je i u publici. Nekada je publika išla na svirke da čuje nešto novo i da se edukuje, a danas se izvođači prilagođavaju nezainteresovanoj publici do te mjere da svi repertoari liče jedni na druge – samo da bi neko došao na piće.
Kapacitete treba usmjeriti – upoznati ih sa muzikom koju nisu čuli, voditi ih na velike koncerte da vide kako se to radi. Ne bi škodilo imati mjesto gdje klinci mogu svirati, ali ako pređu prag kvaliteta, mogu nastupati bilo gdje.“
Savjet mladima i članovima Rock Simfonije
„Od sna do bine dijeli ih samo vježba, upornost i konzistentnost. Nema prečica. Bitan je motiv – više maštati o muzici, izazvati sebe da skinu zahtjevne pjesme, da bend zazvuči dobro, da rade na dinamici i pratećim vokalima. Ne radi se o stajanju pod reflektorom, već o muzici. U Muzičkom Ateljeu Rock Simfonije su u pravim rukama – ne kod teoretičara, već kod ljudi koji su sve to prošli. Do bine može svako, ali ostati na njoj i biti poštovan – za to treba karakter.“
Do bine može svako, ali ostati na njoj i biti poštovan – za to treba karakter.
Poslušajte:
Miona & Radio Jam – Black Velvet (Cover)
Starkers in Banja Luka (Miona x Dario Gajić)
