Muzika je mnogo više od umjetnosti – ona je jezik emocija, način izražavanja i često sigurno mjesto u kojem djeca i mladi pronalaze sebe. Ali kakva je njena stvarna uloga u emocionalnom razvoju? Može li pomoći u regulaciji emocija? Kako roditelji danas mogu podržati djecu u svijetu punom pritisaka i digitalnih distrakcija?
O tim važnim pitanjima razgovarali smo sa Gordanom Ružić Milunić, psihologinjom i sistemskom porodičnom psihoterapeutkinjom, koja je svoj profesionalni put započela upravo kroz muziku. U ovom intervjuu govori o spoju muzike i psihoterapije, izazovima odrastanja danas, ulozi roditelja i značaju umjetnosti u razvoju djece.
Kako je izgledao tvoj put od muzike do psihologije i psihoterapije?
Gordana: Čitav život se obrazujem na dva fronta – muzika i ostalo. Tako prođoh uporedo kroz
osnovnu školu i nižu muzičku, gimnaziju i srednju muzičku i poslije toga sam upisala
Akademiju sa ciljem da predajem teorijske predmete, naročito harmoniju i muzičke
oblike. Međutim, na pola fakulteta počinjem više da se interesujem za solfeđo i sa
profesorom Sašom Pavlovićem odlazim na prvi seminar i čujem prvi put termin
muzikoterapija i to me je odmah zainteresovalo. Ušla sam u materiju i shvatila da
bez završene psihologije ja tu nemam šta da tražim, jer je to vrlo ozbiljna profesija.
Tako upisujem Filozofski fakultet i psihologiju, dok sam uporedo na četvrtoj godini
muzičke teorije i pedagogije. Istrajavam u želi da postanem muzikoterapeut,
međutim, finansije i dostupnost edukacije su dovele do toga da sam završila samo
jednu godinu edukacije za muzikoterapeuta, ali i moja sfera interesovanja se
promijenila. Tokom studiranja psihologije počinjem volontirati na Plavom telefonu –
savjetodavnoj liniji za djecu i mlade i tu shvatam da je to ono što želim da radim u
životu, baš psihoterapija. Završavam osnovne i master studije psihologije, edukaciju
za sistemskog porodičnog psihoterapeuta i mnoge druge dodatne koje se bave
tjelesnom i somatskom terapijom, art terapijom i shema terapijom.
Moglo bi se reći da sam uvijek kretala u nešto sa jednim ciljem, ali sam završavala
sa drugom svrhom. U putu se desila promjena i sada kada se osvrnem vidim da je
sve imalo smisla.
Koliko je muzika danas prisutna u tvom radu s ljudima?
Gordana: Moj pristup u psihoterapiji je integrativan. Ne vjerujem da kod svih osoba i problema
samo pukim razgovorom možemo napraviti promjenu. Zato muzika, pokret, neki
drugi „kanali“ mogu biti vrlo od koristi da bi uopšte došli do dijela razgovora. Rekla
bih da koristim muziku više nego drugi psihoterapeuti, ali definitivno ne onoliko koliko
bih željela.
Šta te je najviše privuklo sistemskoj porodičnoj psihoterapiji?
Gordana: To što je sveobuhvatna. Sistem je sve čega smo dio – društvo, porodica, partner,
prijatelji, posao, … Stoga sistemska psihoterapija posmatra pojedinca kao dio
sistema jer mi ne postojimo izvan ovog društva, svoje porodice i drugih uloga koje
imamo. Ne traži krivce, nego pokušava da razumije cijeli kontekst i kako je do
nečega došlo. Iako posmatramo sve odnose, ne ostajemo u prošlosti već se bavimo
šta možemo sada da uradimo sa svim tim što nosimo na leđima, a svi imamo razne
uloge, uvjerenja, strahove, ali i prilike i resurse. Ogromna benefit je kada partneri ili
porodica zajedno dođu na terapiju i mogu na licu mjesta već da uočavaju ponašanja
koja nesvjesno ponavljaju i kako promjena jednog člana zapravo mijenja cijeli sistem
kojem pripadaju.
“Kada je osoba u procesu upoznavanja i traženja sebe, umjetnost je način da osjetiš da pripadaš negdje, da nisi sam, da nisi čudan i drugačiji i da je ok kakav god da si, vrijediš.”
Kako umjetnost utiče na emocionalni razvoj djece i mladih?
Gordana: Sve vrste umjetnosti mogu biti sjajan način da djeca i mladi spoznaju svijet oko sebe.
Da se pronađu i postanu dio sistema koji vrednuje iste vrijednosti. Kroz umjetnost
mogu da izraze svoje strahove, tuge, želje, nade, bilo koju emociju. Zato je
umjetnost važna jer ne mora da ima estetsku vrijednost, ali uvijek će imati emotivnu i
neko će se uvijek pronaći i bez riječi shvatiti tvoju poruku. Kada je osoba u procesu
upoznavanja i traženja sebe, umjetnost je način da osjetiš da pripadaš negdje, da
nisi sam, da nisi čudan i drugačiji i da je ok kakav god da si, vrijediš. Zato je
umjetnost izuzetno značajna i treba usmjeravati djecu ka tome.
Primjećuješ li razliku kod djece koja se bave muzikom u odnosu na onu koja se ne bave?
Gordana: Moj doživljaj je da su djeca koja se bave muzikom slobodnija, mogu se bolje izraziti i
nekako su odlučnija u svojim ciljevima. Bavljenje muzikom im omogućava da imaju
dodatni resurs kada ima nedostaju riječi da izraze svoje emocije. Kada se usmjere
da savladaju neki komad ili pjesmu, mnogo bolje se fokusiraju, istraju u svojim
namjerama. Današnja djeca zbog prekomjerne upotrebe ekrana imaju kratku ili
nikakvu pažnju, a muzika traži pažnju, traži prisutnost. Kroz nju djeca (i odrasli) sve
to mogu vježbati.
Koji su danas najčešći emotivni izazovi s kojima se djeca i roditelji suočavaju?
Gordana: Definitivno ekrani, popustljiv stil roditeljstva, manjak granica. Roditelji puno rade, neki
i više poslova i nemaju vremena da se posvete djeci. Zato osjećaju krivicu i onda to
nadoknađuju poklonima i popustljivošću. Djeca žele i traže prisutnost. Kada je
nemaju onda na sve negativne načine traže pažnju.
Koliko roditeljska očekivanja mogu postati teret za dijete?
Gordana: Većini roditelja je akcenat u djetetovom odrastanju na postignuću. Zbog toga, kada
djece dođu iz škole, nakon čuvenog pitanja kako je bilo, slijedi pitanje “je l’ bilo nekih
ocjena?”Roditelji koji se nisu ostvarili ili nisu imali podršku da se bave onim čime su
željeli često postanu oni koji isto to rade i svojoj djeci. Prave pritisak i pokušavaju da
nametnu svoje želje iz najbolje namjere. Očekivanja bilo čija mogu biti ogroman teret
i izazvati različite strahove, anksioznosti, povlačenja i dovesti do napuštanja onoga
što je dijete inicijalno voljelo da radi. Kada ta očekivanja dođu od roditelja, nama
najvažnijih osoba, imamo izbor ili razočarati njih ili sebe.
Kako roditelji mogu prepoznati kada podrška prelazi u pritisak?
Gordana: Posmatranje ponašanja djeteta i razgovor sa njim su ključ. Razgovor čiji je smisao
da čuju dijete, a ne da imaju spreman odgovor i neki cilj koji žele postići. Ako dijete
promjeni ponašanje, ne želi da radi stvari u kojima je prije uživalo, povlači se, često
mijenja raspoloženje ili često prijavljuje u bolove u glavi, stomaku i slično to može biti
znak da treba nešto poduzeti. Važno je znati da ako dijete osjeća pritisak od
roditelja, teško da će se o tome prvo povjeriti roditeljima. Može se pokušati istražiti
preko druge bliske osobe ili stručnjaka. Takođe, kod manje djece, kroz način kako se
igraju možemo vidjeti dosta toga.
Na koji način muzika pomaže u regulaciji emocija?
Gordana: Muzika može pomoći ljudima koji imaju senzibilitet za ovaj način kanalisanja
emocija. Nije svima muzika prvi izbor, niti će svakoga dotaći i pobuditi ili regulisati
emocije. Neko će reagovati na tekst, neko na muziku, neko na aranžman, neko na
združenost toga, a opet neko će kroz sviranje i pjevanje tek moći da reguliše
emocije. Emocija se počne regulisati kada se osjetimo sigurno, prihvaćeno i da
nismo sami. Slušanjem i sviranjem muzike koja nama odgovara zapravo
„izgovaramo“ kroz tuđe doživljaje sve ono što i sami osjećamo a nismo znali kako da
to nazovemo ili nismo bili svjesni da to nešto osjećamo. Važno je napomenuti da je
česta predrasuda da su samo određene vrste muzike ili određeni tempo i ritam pogodni za regulisanje emocija. To vrlo zavisi od temperamenta osobe i vrste muzike
koji i inače privatno sluša, opet, vrlo individualna stvar.
Može li muzika imati terapijsku ulogu i van formalne terapije?
Gordana: Muzika može pomoći da se osjetimo bolje, da ispoljimo emocije, da saznamo više
stvari o sebi, da spoznamo sebe, druge, svijet koji nas okružuje, ali sama po sebi se
ne može porediti sa psihoterapijom i ulogom koju ona ima. Treba se paziti stvari koje
se prodaju pod terapijsku ulogu muzike. Česte su predrasude da klasična iliti
umjetnička muzika pomaže kod recimo smirivanja beba ili za bolji san, inteligenciju i
slično. Postoji veliki broj CD-ova sa takvim i sličnim namjenama koje se prodaju na
javnim mjestima. Ili često ljudi muzičke radionice podvode pod muzikoterapiju ili art
terapiju. To su opasne stvari i uvijek treba provjeravati kompetencije onih koje stoje
iza takvih reklama.
“Kada stvarni svijet ne može uhvatiti brzinu digitalnog i potrebe mladih nisu zadovoljene jednako brzo kao preko ekrana nastaje problem.”
Kako savremeni digitalni svijet utiče na mentalno zdravlje mladih?
Gordana: Današnje generacije se rađaju u digitalnom svijetu i nemoguće je da ne budu dio
toga. Ali se rađaju sa istim moždanim funkcijama kao i svi mi koji smo rođeni prije
sve te digitalizacije. Zato su ekrani i pogotovo društvene mreže atak na mentalno
zdravlje mladih – niko ih nije pripremio na to i naučio osnovama regulacije emocija.
Zato mladima ekrani služe upravo da popune brzo sve praznine koje imaju bilo to
bilo koja neprijatna emocija ili nedostatak socijalnog kontakta, sve je na klik tu. Kada
stvarni svijet ne može uhvatiti brzinu digitalnog i potrebe mladih nisu zadovoljene
jednako brzo kao preko ekrana nastaje problem. Zato imamo generacije koje nemaju
koncentraciju, strpljenje, ne znaju prepoznati kako se osjećaju, kako da se nose sa
tim emocijama i kako da komuniciraju u stvarnom svijetu gdje se ne vrti sve oko njih.
Naravno, ovo su ekstremi, čast pojedincima.
“Nažalost, kada neki problem dođe u žižu javnosti, često postane zloupotrebljen termin pa se tako često za bilo kakvu brigu ili tremu kaže anksioznost.”
Da li primjećuješ porast anksioznosti kod djece i adolescenata?
Gordana: Nemam zvanične podatke pa ne znam da li postoji porast, ali je definitivno sve
prisutnija kod mladih. Moguće je i da se ranije o tome manje pričalo pa ljudi nisu ni
znali da njihov problem ima ime, a danas se više priča o anksioznosti pa se ljudi
prepoznaju i slobodnije pričaju o svom iskustvu. Nažalost, kada neki problem dođe u
žižu javnosti, često postane zloupotrebljen termin pa se tako često za bilo kakvu
brigu ili tremu kaže anksioznost. Činjenica je da društvene mreže dovode do
pojačane anksioznosti jer moramo uvijek znati šta je aktuelno ako želimo biti
prihvaćeni i samim tim nas tjeraju da smo stalno uz ekrane, a ne u prirodi i uz
opuštajuće aktivnosti. Samim tim ima smisla da postoji porast anksioznosti kod
mladih. Zapravo anksioznost je neprijatna emocija koju svi ponekad osjećamo i ne
treba da bježimo od nje, problem nastaje kada nam ona kroji život i zbog nje
izbjegavamo da radimo stvari koje su za nas važne.
Šta porodicu danas najviše štiti i čini sigurnim mjestom?
Gordana: Kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme i razgovor. Zainteresovanost o životu
svakog člana bez banalizovanja i umanjivanja bilo čijih problema. Kada se osjećamo
viđeno, vrijedno, podržano i prihvaćeno od strane porodice, tako ćemo vidjeti i sami
sebe i ići kroz život sa puno većom otpornošću na sve potencijalne krize koje život
sam po sebi nosi. Mentalno zdrav i samosvjestan pojedinac znači zdravu porodicu i
zdravo društvo.
Šta bi poručila roditeljima djece koja se bave muzikom?
Gordana: Podržite svoju djecu, ali razgovarajte sa njima kakva podrška im treba, nemojte
pretpostaviti. Budite tu, ali ih pitajte s vremena na vrijeme da li uživaju u muziciranju.
To je puno važnije od ocjena i takmičenja. Vježbanje jeste često dosadno i teško, ali
samo tako mogu doći do željenog cilja. Razumite da im je teško i pomozite, ohrabrite
ih. Sasvim je ok i da djeca žele da odustanu od muzike, ali uvijek provjerite šta je
razlog i uvijek im dajte priliku da nastave, ako se predomisle. Sarađujte sa
nastavnicima svoje djece i vjerujte im kada govore o kapacitetima i dometima vaše
djece. Oni su stručnjaci, vi ste ih birali za svoju djecu i treba da sarađujete, a ne da
podrivate njihov autoritet i kompetencije. Naročito ne pred djecom.
Koju jednu važnu poruku bi voljela da čitaoci ponesu iz ovog razgovora?
Gordana: Okružite se muzikom, svim mogućim žanrovima koji vašem uhu prijaju. Pjevajte na
sav glas, plešite kada god želite i nikad nemojte zaboraviti da ste i vi bili djeca. Samo
tada ćete moći biti u skladu sa sobom, a to je prva stepenica u očuvanju mentalnog
zdravlja.
Razgovor sa Gordanom podsjeća nas na ono što često zaboravimo – da je emocionalni razvoj jednako važan kao i svaki drugi, a muzika jedan od njegovih najprirodnijih saveznika. Ona ne služi samo za razvoj vještina, već i za razvoj ličnosti, izražavanje emocija i izgradnju unutrašnje stabilnosti.
U vremenu brzine, ekrana i visokih očekivanja, možda je najvažnije stati, poslušati i dopustiti djeci – ali i sebi – da kroz muziku pronađu prostor slobode, pripadnosti i autentičnosti. Jer, muzika nije cilj sama po sebi – ona je put ka boljem razumijevanju sebe.